Tukao me s povodom ili bez ikakvog povoda, najprije bi me jako
pljusnuo po licu, a onda gurao… Nekad bi se svađali, a nekad bi odjednom
podivljao i nasrnuo na mene. Trajalo je to punih dvadeset godina, a ja
sam plakala, trpjela jer sam ga voljela. Voljela sam čovjeka koji me
maltretirao i nakon fizičkog zlostavljanja legla bih s njim u isti
krevet. Pitate me zašto? Jer sam ga voljela”.
Tukao me s povodom ili bez ikakvog povoda, najprije bi me jako pljusnuo
po licu, a onda gurao… Nekad bi se svađali, a nekad bi odjednom
podivljao i nasrnuo na mene. Trajalo je to punih dvadeset godina, a ja
sam plakala, trpjela jer sam ga voljela. Voljela sam čovjeka koji me
maltretirao i nakon fizičkog zlostavljanja legla bih s njim u isti
krevet. Pitate me zašto? Jer sam ga voljela”.
Priča tako pedesetogodišnja Splićanka, jedna od brojnih žrtava
obiteljskog nasilja, no jedna od rijetkih koja je svoj slučaj prijavila,
a svoju kalvariju dugu dvadeset godina želi podijeliti u novinama, piše
Slobodna Dalmacija. Ova priča objavljena je povodom Međunarodnog dana
borbe protiv nasilja nad ženama.
Kao tridesetogodišnja žena počela trpjeti nasilje u obitelji, nekada
svakodnevno po nekoliko puta, nekada bi na nekoliko dana prestalo:
“Čujte, bilo je strašno, ali uvijek mislite da je taj put zadnji put,
da će se promijeniti. Iz sebe nastojite potisnuti sve ružne uspomene,
sjećate se lijepih, jer i takvih je u našem braku bilo – govori nam
sugovornica.
Gledala sam svoje modrice
Nakon takvog maltretiranja ona bi mirno krenula na posao, a pomagala je
drugima, no njoj nitko nije mogao pomoći. On se iz nasilnika pretvarao u
dobrog susjeda, odanog prijatelja ugodnog u društvu, takvoga su ga svi
poznavali, no u četiri zida zbivala se drama.
“Trpjela sam puno, trpjela sam fizičku i psihičku bol, gledala te
modrice po svom tijelu, sreća da nisu bile vidljive ispod odjeće” priča
Splićanka, žrtva zlostavljanja.
Kako je vrijeme prolazilo, napadi nisu prestajali, a s vremenom se
ugasila ljubav jer ona je postala svjesna da svog krvnika ne može
voljeti. S vremenom i djeca su postala žrtve jer vidjeli su nasrtaje na
nju, muž joj se obraćao grubim riječima.
Nakon rastave našla sam mir
“U tom trenutku osjećaš se jadno, kao osoba, kao žena, bez imalo
samopoštovanja, jer si zgažena, bačena kao stara krpa, doslovno i u
prenesenom značenju i odjednom osjetiš da ne možeš više i odeš s djecom
iz stana”, prisjeća se tih dana Splićanka.
Imala je sreću da pronađe dobre ljude u Sigurnoj kući u Splitu – tamo
je od nasilnika pronašla spas i mir. U isto vrijeme supruga je
prijavila policiji, dobio je kaznu, ubrzo su se i sudski rastali i za
nju je tek tada nastupio pravi mir.
“Razgovor je za svaku žrtvu bitan. Kad bih ja progovorila o svom iskustvu osjećala bih kao da mi nestaje stres.
Preporučujem ženama da ne trpe, već neka o svom iskustvu progovore,
neka dođu anonimno u udrugu, razgovor im neće škoditi”, govori ova
Splićanka koja je nekad bila žrtva nasilja, a danas je aktivistica koja
pomaže drugim ženama, piše Slobodna Dalmacija.
Nema komentara:
Objavi komentar